plemenšćina, u srednjovjekovnom pravu, naziv za plemenitu baštinu, djedovinu, naslijeđenu obiteljsku zemlju (bona hereditaria), tj. onu koja je u obiteljskom posjedu najmanje dva naraštaja. Posjedovanje plemenšćine bilo je preduvjet slobodnoga statusa pojedinca, odnosno roda. Prve vijesti o plemenšćini sačuvane su u zapisima u kartularima iz XI. st. Srednjovjekovno hrvatsko pravo razlikovalo je naslijeđena dobra od kupljenih i stečenih posjeda (bona acquisita), kojima je vlasnik slobodno mogao raspolagati, dok su pri prodaji ili davanju u zakup plemenšćine bliži rođaci imali pravo prvokupa. Tako se, primjerice, prema Poljičkom statutu plemenšćina nije smjela potajno prodati ili založiti, već ju je prodavatelj prvo morao ponuditi bližnjemu rođaku, a prodaju javno obznaniti na trima zborovima. Ugarski pravnik S. Verbőczy u svojem djelu Tripartitum (1514) razlikuje tri oblika otuđenja plemenšćine: (1) bezrazložno otuđenje (bez očite nužde ili razumna razloga), koje djeca prodavatelja mogu pobiti sudskim putem, (2) razumno otuđenje, koje se može pobiti, s tim da se kupcu plati puna cijena nekretnina i vražda, te (3) prodaju iz nužde (najčešće radi otkupa iz zatočeništva), koja se ne može pobiti. Darivanje plemenšćine u pobožne svrhe (»za dušu«) bilo je dopušteno samo u manjoj mjeri, u suprotnom je bilo potrebno odobrenje ovlaštenika za prvokup. Plemenšćina je po podrijetlu bila obiteljsko vlasništvo, tj. vezano vlasništvo koje je načelno pripadalo cijeloj obitelji. Tako je poglavar obitelji bio više zastupnik obitelji nego individualni vlasnik nekretnine, što je uzrokovalo i uvjetovanje prava raspolaganja plemenšćinom pribavljanjem suglasnosti rođaka za njezino otuđenje.
